Povrede ramena

Ozljede ramena

Ozljeda ramena je česta pojava u svakodnevici. S obzirom na složenost anatomske strukture ramenog zgloba kao i na višestruke funkcije vratno-ramenog pojasa uzrok bola može biti višestruk.

Nije nam cilj da sa ovim tekstom zamjenimo liječnike već suprotno, želja nam je da vam skrenemo pažnju da se ne liječite sami i po savjetu susjeda i prijatelja već da liječenje prepustite stručnjacima.

Uzroci bolova u ramenu

Prvo što želim naglasiti je da uzrok bola u ramenu može biti posljedica:

  • Vaših problema sa vratnim segmentom kralježničkog stuba – cervicobrachialgiae ;
  • Upalnih i neupalnih promjena na mekotkivnim strukturama ramenog pojasa – najčešće korišten izraz za veliki broj različitih kliničkih entiteta u ovom slučaju je PAHS
  • Ozljede ramena su česte kako kod sportaša tako i u svakodnevnom radu i životu

Funkcionalna anatomija ramenog pojasa

Koštanu strukturu ramenog zgloba čine tri kosti: lopatica (scapula), nadlaktična kost (humerus) i ključna kost (clavicula).

U funkcionalnom pogledu rame obrazuje pet funkcionalnih zglobova sinergijskog djelovanja i to:

  • sternoklavicularni zglob,
  • acromioclavicularni zglob,
  • subacromijalni zglob,
  • scapulotoracalni zglob i
  • glenohumeralni zglob.

Složenu strukturu dopunjuju pasivni stabilizatori ramenog zgloba. To su fibrozno tkivne strukture čija funkcija zavisi od tipa tj. bazičnog kvaliteta njihovog tkiva kao i od položaja samog ramena u prostoru.

U pasivne stabilizatore ubrajamo : labrum glenoidale, zglobna kapsula, glenohumeralni ligamenti, korakohumeralni ligamenti i tetiva m. subscapularisa.

Složenu strukturu ramenog pojasa zaokružuju aktivni stabilizatori zgloba ramena.

Ozljede ramena

Kod svih oblika ozljeda ramena prva funkcija koja se gubi je nemogućnost nošenja tereta. To je najmanje bitna i istovremeno najprostija funkcija.

Kronične ozljede mekih tkiva ramena

Ozljeda ramena koja je karakteristična za plivače po tom sportu je i dobila naziv plivačko rame . U suštini radi se o istegnuću ili maloj naprslini supra-spinalnog mišića. Istovremeno dolazi do istegnuća tetiva i kapsule koja okružuje rame ( ili naprsnuća rotatora isprepletane grupe mišića uključujući i supraspinalni mišić tj. naprsnuća mišića rotatorne manžete ) i daje mu stabilnost na kuglastom zglobu.

Uz plivanje i vaterpolo, plivačko rame se javlja kod košarkaša, rukometaša, tenisača, ragbista, a često ga srećemo u formi profesionalnog oboljenja kod zidara, slikara, radnika koji se bave specifičnim tvorničkim poslovima kao i pri obavljanju radova u kući ( primjer – trešenje tepiha i sl. ).

Klinička slika ( sindrom prenaprezanja ) je karakteristično po tom što prolazi kroz nekoliko faza:

  1. faza – bolnost poslije napora
  2. faza – bolnost na početku zagrijavanja, gubi se tijekom igre i ponovo se javlja kod umora
  3. faza – bolnost i u miru i u naporu
  4. faza – bolnost u mirovanju.

Liječenje podrazumjeva:

  • odmor ( mirovanje ),
  • primjenu fizikalnih tretmana,
  • primjenu NSAIL ( nesteroidnih antiinflamatornih lijekova
  • analgoantireumatika.

Dobre efekte daje i infiltracija lijekova u bolno rame ( putem injekcije, elektorforezom, sonoforezom, ... ).

Drugi sindrom ( sindrom posezanja ) koji liječnici izdvajaju kad se govori o ozljedi ramena se javlja kod ozljede rotatora sa pojavom otoka i jakim bolom.

Bol je naročito izražen noću u gornjem i prednjem dijelu ramena. Slabost i bol kod pružanja ruke naprijed ili na gore, ograničen pokret ramena naročito kada se ruka drži u stranu.

Akutne ozljede mekih tkiva ramena

Najčešće akutne ozljede mekanih tkiva ramena su ozljede mišića i tetiva.
Akutne povrede mišića ramena su muskulotendinozne ozljede ramena sportaša.

Najčešće dolazi do ozljeda slijedećih mišića: m. deltoideusa, m. tricepsa, m. pecctoralisa majora i tetive m. trapeziusa.

Ozljeda je uglavnom posljedica direknog udarca ili naglog pokreta istezanja pri mehanizmu bacanja.

Specifičnosti ozljede svakog od navedenih mišića nećemo opisivati. Navešću samo jedan podatak kao podsjetnik.

Ove ozljede su češće kod sportaša sa posturalnom deformacijom ( prisutnost skolioza ili ispravljenih fizioloških krivina kralježničkog stupa i sl. ).

Statički položaj tijela izaziva jače trošenje mišića i ligamenata i tijekom vremena nastaju ozljede.

Na ovaj detalj skrećem pažnju da bi se shvatio značaj preventivnih pregleda školske i predškolske djece i stanja njihove kralježnice.

Liječenje je primarno konzervativno – mirovanje uz primjenu fizikalnih terapija i lokalnu aplikaciju NSAIL ( nesteroidni antiinflamatorni lijekovi ). Kod jakog bola daju se i analgetici per os.

Luksacija ramena  

Iščašenje ramena je stanje kad kost nadlaktice (humerus) izleti iz zgloba i nađe se obično ispred ili ispod ramena.

U tom slučaju ligamenti i ostala vezivna tkiva su istegnuta ili pokidana, a ponekad dolazi do ozljede nerava i krvnih žila ramena, što izaziva utrnulost šake i gubitak cirkulacije u ruci.

Ozljeda nastaje padom na ispruženu šaku ili ruku, direktan pad ili udarac u rame ili nasilno savijanje ruke preko glave.

Najčešće se javlja kod borilačkih i kontaktnih sportova. Kliničkom slikom dominira jaka bol, ograničena pokretljivost ramena, otok i podliv zbog unutrašnjeg krvarenja.

Naglasio bih još nekoliko stvari. Luksacija može imati akutnu i kroničnu etiologiju.

O kroničnoj etiologiji govorimo kroz prizmu praktičnog iskustva. Praktično iskustvo nam govori da jednom iščašeno rame uvijek ostaje iščašeno rame.

Zbog toga je neophodno voditi računa da se konstantno treba raditi na jačanju mišića ramenog pojasa ( kako nakon povrede tako i u smislu prevencije ) kako bi se stabilizirale ligamentarne i tetivne veze.

Kod sportaša nestabilost ramenog pojasa uglavnom se odnosi na glenohumeralni i akromioklavikularni zglob, a rijetko i sternoklavikularni zglob.

O specifičnostima nastanka ozljede svakog pojedinog zgloba i njihovih liječenja sada nećemo govoriti.

Ono što je bitno razumjeti je:  BEZ DOBRE DIJAGNOZE NE TREBA OČEKIVATI DOBRO LIJEČENJE.

Dijagnozu postavlja liječnik uz pomoć fizikalnog pregleda i dijagnostičkih procedura kao što su radiografski snimak ( RTG ramenog zgloba ), ehosonografsko ( UZ ) snimanje mekih tkiva zgloba, magntna rezonansa ( MR ) i arteriografijom ramena.

Terapija je dominantno konzervativna. Kiruška intervencija se radi samo u izuzetnim slučajevima.

RAZMISLITE : RAME VAM " ISKAČE ", NEMA VEZE. VRAĆA VAM GA U FUNKCIJU NEKI PRIUČENI MASER ILI TERAPEUT NA OSNOVU ZNANJA STEČENIH PRI ČITANJU BLOGOVA. DA LI ŽELITE TAKVO LIJEČENJE?

Molim vas da vam ovaj tekst pomogne da se ne liječite na pogrešan način i od strane nestručnih pojedinaca.

Predstavljeni su sa devet mišića koji preko ovog zgloba prelaze uz dva mišića ( m. deltoideus i m. pectoralis major ) koji se funkcionalno razlikuju.

Sveukupan broj mišića koji učestvuju u aktivnoj kontroli ramenog zgloba je dvanaest. Njihova je osnovna uloga izvođenje pokreta u svim pravcima kao i zaštita pasivnih struktura zgloba.

Kako sam ovaj tekst posvetio ozljedama ramena, skrenuću pažnju na još par podataka iz anatomije samog zgloba.

Mišići koji čine sastavni dio ramenog zgloba se dijele na:  površneduboke  i periferne mišiće.

  • Površni mišići su : tri snopa mišića deltoideusa ( a funkcija im je elevacija ramenog zgloba ), a pomažu im i m. pectoralis major, m. coracobrahijalis i m. biceps brahi.
  • Duboku grupu mišića čine: m. supraspinatus, m. infraspinatus, m. teres major i m. subscapularis. Osnovna funkcija im je da skreću glavicu humerusa prilikom podizanja ruke.
  • Periferni mišići ramena pružaju se od grudnog koša do humerusa (m. pectoralis major i m. latissimus dorsii). Ovi mišići se sastoje od dugih niti, što omugućuje brzu i snažnu ekstenziju ruke iz podignute pozicije.

Složenost ramenog zgloba se ogleda i u slijedećim elementima.

Akromijalni luk grade dvije anatomske strukture i to acromion i fibrozni produžeci processusa coracoideusa ligamenta coracoideuma.

Veličina prostora kod normalnih ljudi iznosi između 7 i 14 mm.

U ovom koštanom međuprostoru smještena je tetiva m. supraspinatusa koja klizi između dva koštana masiva, što predstavlja jedinstveni primjer u artrologiji ( u slobodnom prijevodu: nauka o zglobovima ).

Pokreti u ramenom pojasu

Po broju i različitosti pokreta rameni zglob je najsloženiji zglob u ljudskom tijelu.

Pokreti ramenog zgloba su određeni oblikom zglobnih tijela tj. koštano hrskavičavih struktura od kojih je građen ovaj zglob ( naveli smo ih u anatomskom opisu)

Sam zglob predstavlja interakciju četiri bazična pokreta i to:

  • elevacija (fleksija i abdukcija),
  • rotacija (vanjska i unutarnja),
  • horizontalna fleksija i ekstenzija i
  • forsirane depresije (ekstenzija iz fleksije ili vertikalna abdukcija i abdukcija).

Da bi se razumio mehanizam ozljede ramena neophodno je poznavati i pojedine sportove i specifičnosti koje se vezane za njih.

Objasniću to na grupi bacačkih sportova : bacanje diska, kugle, koplja, kladiva i svim igrama sa loptom gde do izražaja dolazi biomehanički pristup bacanja ( rukomet, košarka, vaterpolo, ragbi ).

Pri bacanju razlikujemo četiri osnovne faze ( po Tullosu i Kingu ):

  • Inicijalni položaj,
  • Pripremna faza bacanja ili faza natezanja opruge,
  • Inicijalna akcija ubrzanja ili faza akceleracije,
  • Faza poslije bacanja ili faza deceleracije.

U svakoj od navedenih faza pokreta u ramenu može doći do specifične ozljede.

Zbog toga ćemo u daljnjem tekstu kroz pojedine primjere objasniti kako tipove ozljeda tako i mogućnosti zaštite, ali i liječenja povrijeđenog ramena.

Nakon postavljene dijagnoze najčešći postupak liječenja je : repozicija zgloba i imobilizacija u trajanju od 3 tjedna.

Specifičnosti liječenja se vezuju za specifičnosti ozljede pojedinih dijelova zgloba i stupanj oštećenja.

U literaturi se mogu naći razne podjele vezane za stupanj oštećenja.

Evo jedne kao pokazatelj :

  • I stupanj – bolno istezanje mekih struktura zgloba sa očuvanim integritetom,
  • II stupanj – parcijalna ruptura ligamenata uz oštećenje u manjem obimu hrskavice i koštanih okrajaka uz ili bez subluksacije,
  • III stupanj – potpuna ruptura svih ligamenata sa oštećenjem koštanih struktura kao i oštećenjem zglobne kapsule uz luksaciju zgloba.

Kod prva dva stupnja ozljede ramena nakon skidanja imobilizacije nastavlja se sa fizikalnim terapijama. Postimobilizacione kontrakture su pri tom glavni problem u liječenju./p>

Kod trećeg stupnja ozljede ramena najčešće je neophodan kirurški zahvat prije fizikalnih terapija. Vrhunski osposobljeni medicinski timovi sa opremom i znanjem u poslednje vrijeme postižu uspjeh u liječenju trećeg stupnja oštećenja ramenog zgloba i bez kirurškog zahvata.

Autor: Dr. Siniša Berić,
spec. fizikalne medicine i rehabilitacije

Budite informirani o novostima
Ove stranice koriste tzv. kolačiće (cookies) kako bi osigurale bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći naše stranice slažete se s korištenjem kolačića.